31.01.2009., subota
Manekenka
 Siče je malo posavsko selo u Općini Nova Kapela u našem novogradiškom kraju. Zapravo neki Kapelci se ljute pa kažu ne pripadaju Gradiški, ali to nije točno jer do Broda im je 30-tak, do Požege oko 25 a do Nove Gradiške tek 20-tak kilometara. Djevojka s fotografije je Kristina Čupić koju katkad sretnem u raznim prigodama, a obično kad je nekakva fešta gdje nastupaju djevojke i mladići u narodnim nošnjama. Tako je bilo i ovog puta jer je ona bila „manekenka“ na „Poljoprivredno poduzetničkim idejama“ manifestaciji koja se šestu godinu zaredom održava u našem gradu i koja okuplja brojne izlagače iz cijele Hrvatske. Kristina je iz sela Siče, ako se ne varam njen otac je dobar svirac, a selo čak u UNSCO-u zaštitilo svoj originalni šokački govor kojeg ne možete nigdje drugdje čuti na cijelom svijetu. Kažu da Sičani „otežu“ s govorom na poseban način i to je baš istina. Jednom sam Kristinu isto tako slučajno fotografirao u Slavonskom Brodu kad je bio božićni prijem u Županiji, a fotografija je isto „ispala“ jako dobro jer je osvjetljenje Sunca napravilo lijepe nijanse na bojama narodne nošnje, pa je sve imalo nekakav zlatkasti sjaj. Nisam nekakav poseban zaljubljenik u narodne nošnje no najdraže su mi te naše šokačke kojih sam se najviše nagledao po zarukama i svatovima i na raznim feštama. Nošnje nekako lijepo stoje i mladima i starima i djeci i odraslima, a posebno je vrijedno i to što su one izvorne napravljene od prirodnih materijala, a ne kao današnja odjeća od kojekakve kemije kroz koju koža ne može normalno ni disati, a da ne govorim da izaziva i alergije i stotinu drugih čudesa. Naslušao sam se priča starijih, kako je nekad bilo kad se išlo u kolo (tadašnje zabave). Pomislim kako smo sada postali kao istraživači Afrike, pa se umalo i začudimo kad naiđemo na ljepotu i originalnost iz nekih drugih vremena (kao da je otkriveno neko pleme van civilizacije). Naši preci, stari šokci, čini mi se znali su više uživati u ljepoti i životu i sve im je bilo manje stresno nego nama. Kad već spominjem Siče i Sičane, reći ću vam da sam kao dječarac jednom s njima nastupao u Pleternici na susretima KUD-ova. Meni nikako nije pristajala narodna nošnja, jer onako povisokom i tada jako mršavom, sve se na meni klatilo, opanci su mi bili veliki, a o šeširu da ne govorim, a oke sebe sam mogao puno puta omotati pojas od trobojnice. Bolje me je bilo za čuti nego za vidjeti jer sam dobro svirao bugariju (a i ostale žičane instrumente) a i volio zapjevati. Ja definitivno nisam bio maneken za nošnje, ali Kristina sigurno je. Zar ne? |
19.01.2009., ponedjeljak
Kuća
 Dio vremena tijekom dana i noći svaki živi stvor želi provesti na sigurnom, zaštićen kako bi mogao odmoriti, obnoviti energiju. Nekima je kuća rupa u stijeni, u podmorju. Kuća je i gnijezdo na vrhu litice ili puževa izraslina na leđima ili kornjačin oklop, ali i luksuzna vila ili skromni vlažni podrumski podstanarski sobičak za kojeg još i stanarinu treba platiti. Beskućnici nisu samo ljudi bez svoja 4 zida i krova nego i oni koji su stalno u pokretu, u avionu, u hotelu, u iznajmljenim kvadratima, na brodu. Oni mogu i imati svoju kuću ali u njoj neki drugi žive. Na kuću i svoj život u njoj možete biti ponosni ili ne. Možete voljeti kad drugi vide u čemu živite, a možete se osjećati i nelagodno kad vam netko dođe. Ima onih koji se kratko zadržavaju u kući a i onih koji u boravku u kući vide smisao života. Ja bih volio imati malu novu kuću prizemnicu, lijepu okućnicu, onako malo izdvojenu od naselja s pogledom na more, negdje na jugu, zaštićenu sa sjevera, toplu po zimi, a osvježavajuću po ljetu, da joj ne curi krov u proljeće i jesen i da se ništa u njoj godinama ne kvari, ne mora popravljati i mijenjati. Volio bih biti prvi stanar u toj nastambi. Uživao bih ju i gledati s udaljenosti od nekoliko koraka (sjedeći pod strehom razmišljajući o tome kako sam postigao dovoljno u životu). U mojoj mašti ima bezbroj kuća i to liči na listanje kataloga, a u mojim snovima su neobične plitke rijeke u kojima lovim velike debele šarane i sanjam zavojite putove bez kuća (a sve kao da gledam s ptičjih visina). U mojoj realnosti kuća mi je briga i teret. Primoran sam dijeliti ju s onima kojih tu nikada nema i koji poodavno niti ne znaju kako u njoj izgleda tavan ili podrum (a druge prostorije poodavno nisu onakve kakve oni pamte još iz djetinjstva). Pomislih na staračke domove i one koji iz svojih kuća odlaze ondje umrijeti. Neki umru od tuge za svojom kućom jer su (ponavljam) u boravku u kući vidjeli smisao života. Sjetih se starca koji mi je nudio da dođem živjeti s njim u stranoj zemlji u velikom gradu u peterosobnom stanu, kako ne bi bio sam (žena mu je preminula). Kao bih brinuo o njemu, išao u nabavu u trgovinu, mesnicu. On je zapravo naslućivao da će izgubiti svoju kuću (što se vrlo brzo pod čudnim okolnostima dogodilo) i pripomoglo da i on ubrzo skonča. Sjećam se pokojnog oca koji se bojao odlaska u bolnicu jer je znao da to nije isto kao ležati u bolesničkoj postelji „u svojoj kući“. Za faraone su gradili piramide što zapravo nije ništa drugo nego kuća za zagrobni život. Ima li kuća i „na onom svijetu“ ili je sve sličnije Nebu i navikama ptica koja gnijezda grade na otvorenom, na krošnjama drveća, (katkad vidljiva ali teško dohvatljiva)? U mojoj obitelji koristimo „crnjak“ ili šalu koju samo mi razumijemo. Kad nam nešto ne odgovara onda volimo reći:„ma idem ja kući“ (svjesni da ju zapravo gruntovno, katastarski ili kako god okreneš ne posjedujemo mada u njoj živimo). Život je apsurdan sam po sebi (kao kada razmišljaš o veličini Svemira). U toj najvećoj kući od svih kuća možda smo mravi u mravinjaku, a možda još sitniji od mravljeg nokta. Možda je smisao imati kuću-splav i ploviti niz rijeku? Ima li uopće smisla imati kuću? |
16.01.2009., petak
Bjelilo protiv crnila
 Dugo nismo imali ovako lijepu snježno bijelu zimu, ali po običaju nemamo vremena ili volje uživati u ljepoti ambijenta. Ipak nedavno smo uzeli saonice i krenuli u brdo na sanjkanje i bilo nam je lijepo i veselo. E kad bi barem snijeg mogao prekriti ljudske zlobe i zavisti. Eto baš danas onako iz dosade zalutam ne nekakve web stranice, pa vidim da me neki mrze (a da mi nije baš sasvim jasno zbog čega). Nisam imao mira dok nisam nazvao prijatelja (vrhunskog informatičara) i onako kao od šale, sa 2 -3 klika otkrismo tko se krije iza nekih pljuvanja na jednom forumu, i iza postavljanju linkova na moj blog u stilu „dođite vidjeti što taj neuki piskara“. Pomislih odmah kako nisam niti prvi niti zadnji kome se slično događa. Moram priznati da nama u Novoj Gradiški (pa možemo reći i u Hrvatskoj) poodavno nije stran jal i zavist prema drugima, a po mom mišljenju to je i jedan od razloga što se ovaj grad nije brže i bolje razvijao i u prošlosti. Zamislite, blati me čovjek koji mi pruži ruku kad me sretne, biva ljubazan i srdačan, katkada me zamoli za neku malu sitnu pomoć (koju mu nikad nisam odbio) i sve u svemu umjesto barem elementarne zahvalnosti, on i njemu slični po meni „udaraju k'o Maksim po diviziji“. Ima ona narodna izreka da se „iza dobrog konja prašina diže“, no ruku na srce i narodne izreke su relativna pojam i često je to arhaizam neprimjeren vremenu u kojem živimo. I naravno da ću u ovom slučaju samo „tek rukom s ramena trunčić stresti“ ili uputiti mrziteljima iskreno sažaljenje i iskreno poželjeti da to malo svog životnog vremena na ovom svijetu radije provedu u ljubavi prema nekom a ne u mržnji. Mene ne moraju voljeti, ali će im biti lakše ako me ne mrze. Bog kazni i nagradi svakog po zasluzi, a netko s nagradom ili kaznom živi i to mu očito nije lako (zato opraštam). U prethodnom postu Rib@rnica predlaže zaleđivanje ne baš lijepih sjećanja i doista ne bi bilo loše kad bi se to moglo. Ponekad razmišljam da svi mi gotovo svakodnevno prolazimo nekakve mijene (kao plimu i oseku, ili noć i dan ili 4 godišnja doba ili rotaciju u krug). Drugim riječima, kad smo kakve volje. Sinoć su mi sin i supruga rekli:„A zašto ti ne bi uzeo gitaru pa nama malo večerom zasvirao?“. Nisam im ništa rekao jer ne znam da li su se zafrkavali ili stvarno to mislili. Danas nekako o tome dosta razmišljam. Nekad sam puno svirao, pisao i skladao pjesme, a sada me niti najmanje ne vuče želja za tim. Nisam vješt u glumljenju dobrog raspoloženja, a baš sam se sinoć sjetio i velikih radosti tijekom boravka u Zagrebu u vrijeme studentskih dana. Kako smo se samo znali beskrajno zafrkavati i smijati dan i noć. Sad kad gledam na to, kao da je sve bilo u nekom drugom vremenu pa ili na drugom planetu, u drugoj galaksiji koja jednog trena propala kroz Crnu rupu koja proždire sve i svemu je kraj i početak. |
14.01.2009., srijeda
Dodir povijesti
 Ovih dana smo na novogradiškom području bili i na -18, hladno je, a i zemlja je zaleđena, onako prekrivena bjelilom snijega i leda. U gradu je bio Ivan Jarnjak bivši ratni ministar MUP-a i sada glavni tajnik HDZ-a na državnoj razini. I kako to iz mog dugogodišnjeg iskustva i biva, oni na visokim funkcijama su jednostavni, prijazni ljudi s kojima možeš razgovarati normalno, susretljivi su i profesionalni u kontaktima. Takav je bio i gospodin Jarnjak koji čak nije ostao niti na večeri, a kamo li da se razmetao svojim egom ili forsirao svoj autoritet kojeg kako naslućujem, itekako ima. Moram priznati da mi se takvo njegovo ponašanje svidjelo. On me podsjetio na prve dane rata na novogradiškom području i na dan kada sam dolazeći u firmu vidio autobuse zagrebačkih registracijskih oznaka, pune uniformiranih osoba uglavnom u policijskim odorama. Parkirali su na gimnazijskom igralištu a potom onako naoružani plijenili pozornost zbunjenih Novogradiščana. Stigla je vijest da su stradali neki naši dečki u policijskom transporteru tamo poviše Okučana i drugim riječima planuo je rat koji je odnio brojne živote i nanio puno zla i nevolje mnogima, a nekima i dakako nešto posve suprotno. Mladi dečki, svakako odjeveni, uglavnom u maskirnim uniformama plavkaste ili sivo maslinaste boje, neki i u patikama, neki i s lovačkim naoružanjem. Svakakvih sam ih se nagledao po linijama bojišta, no nekako one prve baš posebno zapamtio. Po govoru se dalo zaključiti da su iz Zagorja, a pamtim i njihovo veliko čuđenje i mali incident koji su priredili u tadašnjoj gradskoj kavani gdje se nisu mogli načuditi da je još uvijek na zidu bila poveća crno-bijela reprodukcija lika „druga Tite“. Trebam li reći da je ubrzo nestala, kao i brojna slična obilježja, koja su zamijenjena drugim (aktualnijim za ono vrijeme). Naravno da pamtim i ponašanja ljudi onog vremena. Neki su bili ono što jesu po rođenju, po vokaciji, iskreni i pošteni Hrvati, Srbi, Makedonci, a neki su se po popisu stanovništva deklarirali i kao Svemirci, Vanzemaljci, Jugosloveni, Kinezi,…. Neki su se bez poteškoća preko noći transformirali u velike vjernike, domoljube, drugi su se neopisivo bojali i sakrivali i smišljali kako se dodvoriti novoj vlasti, a bilo kakva kritika bilo čega, nije im padala na pamet (jer se zbog tog moglo blago rečeno i nagrabusiti). Ustrajavajući u tadašnjoj uspješnoj transformaciji neki su itekako poentirali, toliko da se usuđuju danas drugima i savjete davati. Neki su htjeli pobjeći, a nekima je to i uspjelo, pa su se kasnije vratili i čak i na tome profitirali. Zanimljivo je sada te iste gledati, slušati i sjećati ih se iz nekih prošlih vremena. Oni koji su tada riječima i djelom puno dali, sada ne govore puno, a oni drugi su se nekako razigrali (kao da ljudi ne znaju tko su oni, što su i kako su se u to vrijeme ponašali). Ovdje u malom gradu više-manje svi sve poznaju i znaju tko je ičiji je tko, a neki misle da to nije važno, (a itekako je, bilo je i bit će ma koliko mi šutjeli o tome). Gospodin Jarnjak je položio vijence u spomen na poginule hrvatske branitelje i predsjednika Tuđmana kojemu je bio blizak suradnik. Kada dublje razmislim vraćajući taj trenutak u sjećanje i pogled, mislim da bih o tome mogao napisati poduži post (o ratu, stradanjima, poginulima) no zaledit ću sjećanja jer dovoljno je i onako hladno. Neću dalje pisati, jer to me vraća u doba zebnji, straha i hladnoća, kojih sam se tada sramio, a sada sam na njih ponosan. Kao svjetla u tami, sjetim se starog prijatelja s kojim sam tada dijelio dobro i zlo i radovao se svakom danu, kada bi smo ga preživjeli. Vidim ga katkada u gradu, on pripada živim sjenama. Razbolio se nakon rata, kada je sve bilo gotovo. Kad ljudi polažu vijence i pale svijeće ne gledam ih u oči (jer dobri glumci su u stanju sve sakriti i odglumiti) nego u ruke. One govore uvijek puno (možda i previše) o tome da li nam je doista stalo ili to činimo tek tako, reda radi. |
03.01.2009., subota
Jakov i krstitke – najljepši događaj u 2008. godini
 Počela je nova godina, od koje po običaju ne očekujem ništa posebno u odnosu na sve prethodne. Odavno sam se prestao nadati i očekivati, ali opet mislim da imam dovoljno optimizma da bih se radovao svakom danu, a posebno ako mogu pomoći svojima da idu prema nečemu što je bolje, uspješnije od onog prethodnog. Mislim da sam većinu životnih prigoda ili iskoristio ili propustio, a nešto specijalno što bi mi korjenito izmijenilo život mi zapravo nije niti potrebno. Dovoljno bi mi bilo da ne moram „natezati“ za ono najosnovnije i da možemo pristojno živjeti od moje plaće i da za života steknem nešto što će se zvati moj stan ili moja kuća. Naravno da nije sve tako jednostavno, pa niti naši, a niti moj život, jer svaki dan mi se nešto nepredvidivo događa i stalno nekud žurim, snimam, pratim, izvješćujem druge o onome što katkad samom meni nije nešto posebno važno. Živimo u „naprednom“ društvu i u novom dobu, pa tako ja nastojim živjeti od proizvodnje nečega što je imaginarno, nedohvatljivo, a to su vijesti, emisije, fotografije, napisane ili izrečene misli i slično. U mojoj glavi ima puno ljudi i živih i mrtvih i oni me katkada opterećuju. Događaje pamtim, imena vrlo slabo, glasove odlično, a i lica ukoliko su izražajna i neobična a ne standardna i uobičajena. Nastojim se distancirati i događaj prikazati istinito, a ne daj Bože da si dozvolim da me iskoriste za svoje ciljeve oni koji vole manipulirati ljudima i lijepo živjeti od toga. Biti svoj nije baš lako u današnje vrijeme i mnogi to zapravo i ne žele biti, jer lakše je ići nizvodno. Dakle ovih dana ništa novo, puno radim i puno me opterećuju i oni koji svoj posao ne rade ili ne znaju raditi onako kako bi trebali s obzirom na obveze koje su preuzeli i plaću koju dobivaju. Znanje takvi nadoknađuju domišljatošću, dodvoravanjem nadređenima i slično. Kad se umorim od takvih, godi mi mir i tišina, a sama me njihova pojava katkada unervozi. Ipak valja biti mudriji od mudrih i lukaviji od lukavih. Na tom se principu temelji i preživljavanje u prirodi, a ako su nekada bila „vučljiva vremena“ a sada se moramo naučiti živjeti s vukovima, ali i s domaćim hijenama, lisicama i manjim i većim grabežljivcima. Svaka čast ljudima koji imaju vremena za svoju razonodu. Ja to činim kad spavam i kad u noćnim satima gledam nešto na TV. Zapravo tu nalazim mir od ljudi i događaja, a i tjelesna neaktivnost za razliku od dinamike dana, baš odmara. Namjeravam postaviti na blog dosta novih fotografija uz pokoje slovo, tek tako da se ne zaboravi nešto što se događalo ovih tjedana i mjeseci pa i da se i sam nakon nekog vremena mogu sjetiti nečeg. Evo jedna fotka koja svjedoči o jednom od najljepših događaja ovih blagdana. Krštenje mog najmlađeg rođaka Jakova. Inače samo spava i sisa (kako kažu njegovi mama Irena i tata Branko), pa smo se svi začudili kad je zapjevao u crkvi nakon krstitki. Sretno nam svima bilo u vremenu koje nam slijedi i da možda ipak nađemo više vremena jedni za druge ali onako bez interesa i očekivanja i neke računice što time dobivamo ili gubimo. Treba slaviti život i radovati se a ne stalno „tepsti“ o nekim problemima. Zreo sam za bolovanje i jedan pošten odmor od svega. |
| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr